Šibenik

POVIJEST GRADSKE KNJIŽNICE

U svojoj tisućljetnoj povijesti Šibenik je često ishodištem novoga u hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti. Šibenska molitva najstariji je hrvatski pjesnički tekst pisan latinicom, Elegije i pjesme Jurja Šižgorića prva je hrvatska tiskana knjiga pjesništva, djela Dinka Zavorovića početak su novovjeke hrvatske historiografije, Rječnik Fausta Vrančića prvi je tiskani rječnik hrvatskoga jezika, a znanstveno-tehničko djelo Novi strojevi i filozofski spisi toga pisca golem su doprinos počecima naše znanstvene i filozofske misli.

O svijesti starih Šibenčana o knjizi i potrebi za knjigom govore i brojne samostanske i privatne knjižnice. Među njima, po veličini i vrijednosti fonda, izdvaja se knjižnica samostana sv. Frane, s oko 150 kodeksa, 161 inkunabulom i mnogim starim i rijetkim knjigama.


Bogat kulturni život i stvaralaštvo odlikuje i 19. stoljeće pa je tako kanonik Josip Mrkica, narodnjak i pučki pisac, pokrenuo osnivanje Narodne slavjanske čitaonice, da bi se okupljali domoljubi i gajila narodna, hrvatska riječ. Čitaonica je otvorena 29. siječnja 1866. godine a djelovala je uspješno sve do 1914., odnosno do početka Prvoga svjetskog rata.

U tom razdoblju djeluje i knjižnica Hrvatskoga sokola, osnovana 1899., također javnog karaktera. Prva školska knjižnica osnovana je u Gradskoj pučkoj školi 1872., a kao darovatelji istaknuli su se Šibenčani Robert Visiani i Nikola Tommaseo. Godine 1917. Katoličko akademsko društvo osnovalo je knjižnicu Pavlinović, s fondom od 5 000 naslova. To je bila prva stručno vođena knjižnica u našem gradu a djelovala je do početka Drugoga svjetskog rata.

Na inicijativu dr. Borisa Novaka i dr. Miloša Škarice 17. veljače 1922. osnovana je Gradska knjižnica. Onodobni tisak izvješćuje o mnogim darovateljima i narastanju knjižnoga fonda. Naime, knjižnica je u početku imala fond od 1105 knjiga i 26 članova. Međutim, u veljači 1923. bilo je već 406 Šibenčana koji su plaćali članarinu, a fond je povećan na 2 681 knjigu.

Gradska knjižnica (koja je u međuvremenu promijenila ime u Narodna knjižnica) objedinjena je 1. siječnja 1966. s Naučnom bibliotekom, osnovanom 1962., u Gradsku biblioteku. Ime Jurja Šižgorića Šibenčanina Knjižnica je ponijela 29. prosinca 1970., u povodu obljetnice rođenja velikoga hrvatskog humanista.

Prije Drugoga svjetskog rata Knjižnicu je vodio knjižničar Matko Maćo Milin, koji je objavio više književnih djela koja su ostavila traga u kulturnom životu grada, a kasnije su je vodili Nikola Perketa, Zora Karmanski, koja je utemeljila Naučnu biblioteku Emica Bego i drugi.

Od 1966. Knjižnica je bila smještena u tzv. plavom neboderu, podalje od gradskog središta. U prosincu 2005. uselila je u novi prostor u središtu grada, u zgradu na Poljani sagrađenu, prema projektu šibenskog arhitekta Ivana Vitića, na mjestu na kojem se nekoć nalazila Narodna kavana s Narodnom slavjanskom čitaonicom. Uoči preseljenja Milivoj Zenić (1953. – 2011.), dugogodišnji ravnatelj Knjižnice, u svojoj je poruci istaknuo da “očekujemo da će nova knjižnica omogućiti budućim naraštajima da, poput naših starih, korespondiraju sa svim europskim i svjetskim intelektualnim i duhovnim zbivanjima”.